Na strogo geopolitičkom planu ključna posledica rata u Ukrajini ispoljava se u procesu „konačnog razdvajanja Rusije od Zapadaˮ. Reč je o procesu koji nije novina u „ruskoj društvenoj svesti“i koji se povremeno, pod uticajem dramatičnih istorijskih dešavanja, manifestovao u promišljanjima ruske inteligencije još od druge polovine 19. veka. U to vreme je slavni Nikolaj Danilevski u kapitalnom delu „Rusija i Evropa“ pisao o samobitosti ruske (slovenske) civilizacije koja se odupire „opštečovečanskim pretenzijama“ romansko-germanske civilizacije.
Posle Revolucije 1917. godine slovenofilski skepticizam u odnosu na Evropu poprimio je radikalnija obeležja u radovima emigrantskih pisaca, poput Nikolaja Trubeckoja ili Petra Savickog, koji su vaspostavili temelje „klasičnog evroazijstva“ čija se idejna osnova ogleda u potpunom zaokretu celokupne ruske istorije i civilizacijske misije ka Istoku. Tada nastaje koncepcija „Rusije-Evroazije“ koja proizilazi iz posebnosti ruskog geografskog položaja i odgovarajućeg kulturcivilizacijskog tipa ruskog čoveka i imanentne etnopsihilogije. Ove ideje veoma su izražene, posle Drugog svetskog rata, u radovima istoričara Lava Gumiljova koji je svojim intelektualnim bagažom predstavljao jednu vrstu „spone između klasičnog i novog ruskog evroazijstva“ koje se u ovoj zemlji pojavilo početkom devedesetih godina 20. veka.
Konačno, ova knjiga bi mogla da bude višestruko podsticajno štivo za našeg čitaoca. Ovde nije samo reč o dubokim istorijskim i religioznim vezama ruskog i srpskog naroda, nego i o jednoj vrsti „tajne ruske intelektualne istorije“ koja je u različitim etapama istorije imala svoje manifestacije i na ovdašnjim srpskim prostorima.
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.