Varvarogenije

Izvod iz recenzije Salamona Jazbeca, književnika iz Zagreba

Dvadeset i prvo stoljeće je pri kraju. Da, dobro, tek je počelo, ali već nam je jasno da neće uspjeti ostvariti sve vizije koje su u njega predikcijski ukotvljene još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nećemo osvajati svemir, nećemo kolonizirati Mars, nećemo iskorištavati rudna bogatstva Mjeseca, nećemo otkriti lijek za rak i napraviti kompjutere koji misle, nećemo doživjeti dvjestotu izgledajući kao dvadesetogodišnjaci.
Preostaje nam da upiremo pogled u XXII. stoljeće i razmotrimo što nam je činiti od nas samih da doista budemo plemenitim dionicima budućnosti, pa da – posegnuvši u svoje jungovske resurse, prebravši cjelokupne aluvijalne nanose evolucije u sebi – postanemo zvjezdane spore o kojima 1957. govori američki književnik James Blish.
Balkanski književnik Radovan Vlahović daje nam jedan odgovor 2012. godine, baš kao što nam je balkanski književnik Ljubomir Micić davao svoj 1921. godine, još u ono doba kad se vodopadima suza ispirala krv s tla klaonice Prvoga svjetskog rata.
Ima tako knjiga koje su više od knjige – te su rijetke! Ima knjiga koje su put – te su najrjeđe!!! Zazen-sesija s Varvarogenijem (kao dijamantnim ogledalom koje su ruke antverpenskih umjetničkih zanatlija izbrusile u osobito kompleksnu strukturu) – prost je i prirodan, a opet krajnje složen odraz u bolnoživom trodimenzionalnom zrcalu. U tom je psihosomatskom ogledalu sve odraženo nekako ljepše, bolje, sjajnije, blještavije, finije, potpunije, savršenije. Odraz tog premudrog ogledala, koje na način grube bajke drsko kazuje tko je najveći mangup na svijetu, put je do nas kakvima bismo mogli biti da se samo osmjelimo Biti.
Barbarogenije nije srpski ni hrvatski. Isto tako, niti Varvarogenije nije srpski ni hrvatski. Ali jest balkanski.
Varvarogenije nije nacionalan, on nema naroda i države, i to je njegova prednost, jer „iščupan iz korena mogao se prepustiti bilo kom vetru“.
Varvarogenije je našijenac iz kozmičke plejade, kolektiva energijâ, velečovjek u kojem se sažima vrijeme, da bi se prevelo u natpovijesno iskustvo, raskošnu metafiziku koja objedinjava sva iskustva naših prostora: od ljudskih stradavanja do prirodnih mijena; od neimenovanih lovačkih grupa iz zadnjeg ledenog doba otprije stotinjak stoljeća, do imenovanih paravojnih grupa iz zadnjih balkanskih ratova krajem prošlog stoljeća.
Barbarogenij je u tom smislu model. Zenitizam kao pokret također. Micić kao kulturni radnik isto tako. To je nešto što svakako nedostaje našem kulturnom pregnuću, a Vlahovićev Varvarogenije i pokret balkanskog poetskog sublimizma na drugoj strani kulturne scene, tu prazninu popunjavaju, ne obazirući se ni na što, idući za svojim umjetničkim idealom, probitačni, gotovo nasrtljivi, plodni i zahtjevni. Sublimisti su kao takvi već prepoznati i upravo u Bruxellesu izlazi prvi tom dvojezične Antologije balkanskog sublimizma na hrvatskom i francuskom.
Vrijeme je da se Europa ponovno suoči s Barbarogenijem, kojeg mi – s Radovanom – nazivamo Varvarogenijem.