Šternov testament

Dvadeseto stoljeće sa svim svojim silnim padovima i rijetkim uzletima, nedovršenim ratovima, neobuzdanim revolucijama, pogromima i progonima… kataklizmička je slika Apokalipse u kojoj se Holokaust i Staljinski gulazi samo vršak duboko uronjenog zla u dubine naše duše i (ne)svesti. Tomu nema spasa, ali možda ima lijeka: pokušati se u tom viječnom košmaru povijesti (o)braniti od pesizma, ne uvijek varljivom (ne)vjerom koja nam se nudi kao izbavljenje, već umjesto nebeske utehe utvarama Tvorca, Apsoluta, Svemogućeg… zlu se suprotstaviti “covjeku dostupnom ljepotom”. Jedan od mogućih recepata nudi nam, naravno na svoj osebujan način i Krstulović; iako je njegova knjiga naizgled puna gorkog pesimizma, iznad kojeg lebde, njemu tako bliski i dragi Čezare Palveze i Primo Levi, moguć je izlaz iz labirinta.treba htjeti znati umom i stvaralaštvom , a ne ideologijom, osvjestiti našu povijest. U tom smislu za Krstulovića nema dvojbe; kada se sve sabere i oduzme naša je povijest , ma koliko se tomu opirali “historija klasnih borbi i kao da je gotovo svaka rečenica njegova romana već sama po sebi čitava jedna priča kojom se potvrđuje da je izazov moćniji od mudrosti. Ili kako piše autor: “Zaludna je premoć onih koji pale lomače”, uprkos svemu, otvaraju se polje ničim obuzdane mašte koja je sama po sebi sukus ljepote čijoj plemenitoj uzvišenosti svojim rukopisom nedvojbeno pridonosi Krstulović
– Jaroslav Pecnik