Paranoja u Nju Delhiju

„Putovanje ponekad vodi samospoznaji, ali češće je to spoznaja da ne možemo pobeći od sebe.“

„Događa se, osobito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu (. . .) Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odlijeva se snaga od nas. U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u općem, bezimenom postojanju.“

PARANOJA U NJU DELHIJU nastala je iz potrebe da se prizovu u sećanje svi detalji jednog putovanja, da se zaokruži neka smisaona celina i napravi jedan egzistencijalni presek, a zbivalo se brzo, dinamično, iz situacije u situaciju, što je imalo svoje kulminacije, klimakse, uspone i padove. . . U pokušaju da nađe duhovni mir pripovedaču se dešava sve samo ne to čemu teži – ovaj roman je kao jedan veliki psihodelični tobogan kroz realnost, perspektivu i postojanje; potraga za smirenjem duha je skoro pa utopijska – sve je neminovno moralo voditi gde je odvelo, svojevrsnom silasku u Had gde se, umesto da se nađu odgovori, iznova postavljaju jedna te ista pitanja. . .