O zavođenju anđela

Poznavateljima osobe i djela velikog njemačkog dramatičara i pjesnika Bertolta Brechta (1898.-1956.) nije promaklo da se taj politički nadasve lijevo nastrojen autor i lucidni inovator scenske umjetnosti u svom pjesničkom, te manje poznatom proznom opusu, rado laćao tema koje bismo, kako u njegovo doba, tako i danas, ugrubo mogli strpati pod musavu egidu pornografije i ovlaš ustvrditi da se one ionako nisu pretjerano referirale na „velike ideje“ njegova angažiranog djela. S druge strane, pasionirani čitatelji životopisa složit će se i da je na nekom „privatnom“ planu Brecht zgodimice znao biti ozloglašen kao nepopravljiv ženskar, pa i erotoman, koji povrh svega užasa nije pretjerano držao ni do osobne higijene. S treće, napominje kritika, Brecht se, ma koliko blizak ljevičarstvu – iako osvjedočen komunist, nikad nije bio član nijedne komunističke partije – u doživljavanju i tretiranju žena nikad nije oslobodio nekih tipično građanskih predodžbi o muškosti i moći, čija bi prizma pripadnice ljepšeg spola redom razmještala po rubnim regijama nekog lirskog macho-spektra, omeđenog u biti tradicionalnim pojmovima anđela i kurve.