Godine u Nakovu obeležile su život i sudbinu Stevana Stupara. U tom malom banatskom mestu, Krajišnici su lečili ratne rane, ukorenjivali se u novoj zemlji, preboleli zavičaj i okrenuli se budućnosti, sa mirisom benzina prvih mopeda i slatkim ukusom paketa koje su slali rođaci iz dalekih zemalja. Za Stevana, Nakovo je bilo više od zavičaja – bio je to svet idiličnih slika: ognjište, fudbal, škola i čarolije seoskog bioskopa. U njemu je upoznao prve ljubavi, naslutio književnost i zapamtio priče koje su, poput bajalica, grejale dušu.
Njegove priče, lišene suvišnih reči i opisa, iznenađuju iskričavim mislima, nenadanim saznanjima i dubokim otkrićima. Time knjiga nudi ne samo priču, već i promišljanje o čoveku, vremenu i prolaznosti.
Stuparova poetika odjekuje nostalgijom za zavičajem, čežnjom za ljudskom toplinom i potrebom za preispitivanjem. U njegovim pripovestima misli se oblikuju spontano, elegantno i živopisno. Njegovi lirski pasaži i aforističke konstatacije oslobađaju čitaoca od monotonije, dok reči zadržavaju čaroliju i šarm ćopićevskog kazivanja. Uprkos težini tema, ove priče nose aromu topline i lepote življenja.
— Jovica Trkulja
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.