Do poslednjeg daha

„Kako je to odjednom čudno i strano. Sijedam za kompjuter i počinjem pisati prijatelju u moju tuđinu. Pišem tamo gdje mi je postalo tuđe. Riječi polako izlaze iz mene i čine se trome i pospane, kao da nemaju šta reći ili objasniti. A i nema se, zapravo, više ništa reći ni objasniti. Prijatelji to ionako razumiju, a bitange više ne uzimam za ozbiljno, jer ih, kad mi se pojave, odagnam od sebe k’o dosadne muhe sa revera moga crnoga kaputa. Dragi Igor Mandić uvijek mi je govorio kako treba pisati, pisati i pisati, jer riječi dolaze do ljudi. Nađu svoj put. Odjek. Ipak, trebam li pisati o svemu tome što sam proživio ovih trinaest godina? Ima li smisla, i zašto, napokon? Ja sam se već odavno pomirio sa svojom sudbinom. Znam da sam, na neki način, gubitnik i da se vrijeme koje smo svi skupa proživjeli ovih trinaest godina nije odviše nježno ponijelo prema ljudima poput mene, ali znam i to da sam izabrao put koji su mi nalagali moj moral i moja savjest.“