„Vreme investirano u čitanje nikada nije bačeno, čak ni onda kada nam se nije dopalo ono čemu smo dozvolili da sa papira uđe u nas. Nekada se nasmejemo, ponekad zgrozimo, često ostanemo ravnodušni i gotovo uvek, posebno ukoliko sebi olako dopuštamo poznanstva sa mnoštvom likova koji žive u proznim delima, zaboravljamo. Osobe sa kojima sm iščekivali, strepeli, smejali se i tugovali počinju da se udaljavaju, blede i nestaju. Međutim, čini mi se da je u meni Ana Karenjina večna. Drugačije nije ni sa Aljošom Karamazovim, Ivanom i Mitjom, ni blagorodnim Zosimom, niti Vajldovim lordom Henrijem, Malim Princem, Donom Kihotom i Sančom Pansom i većinom drugih likova koji u punom sjaju života tumaraju odajama moje duše na čija vrata su pokucali i ušli Irenini Klaudija, Dmitar i Nero. Vezujući ove likove u troguao linijama patologije, ljubavi i bolesti Irena jednostavnom i preciznom rečju priču dovodi do usijanja pretvarajući formu njihovog jedinstva u žig koji se nesumnjivo utisnuo u moju dušu. Rane zarastaju, ožiljci blede, a ljudi umiru. Koliko dugo će Klaudija, Dmitar i Nero živeti ne mogu kazati, jer moja svest nema moć da u apsolutnom smislu gospodari postojanjem onoga što je u njoj, ali mogu vam reći, da su, i nedelju dana nakon čitanja, dok pišem ovu recenziju, daleko življi i glasniji nego kad su ušli.“
Nikola Mišovi, književnik
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.