Školice

„Konačno se u zemlji gdje je Noć skuplja vijeka, na svjetlost dana pojavljuje kultna knjiga argentinskog prevratnika svjetske književnosti. Pojavljuje se, možda u najboljem izdanju uprkos svemu, knjiga-roman-lavirint, ili dječija igra Školice Hulija Kortasara, inače jednog od predvodnika planetarnog zaokreta, poznatog još i kao ‘Latinoamerički bum’. Kortasar (1914-1984) govorio je da se u toj igri, u tim školicama, u životu uopšte, vještina do neba stiče kad nam do igre više nije stalo. I stvarno se tako dešava, na svim pločnicima naših života, gdje je nekad makar bilo potrebno da pogodiš tu devetu kućicu iscrtanu kredom. Dok danas sve do daljnjeg rješavamo ajpedom, s kojim opet ne znamo šta sa sobom u tekućoj stvarnosti. Osim da se još malo igramo…

Kortasar, kao vrhunac estetike u kratkim pričama, a etike u romanima, a posebno i izvan ili za sva vremena upravo Školicama smatrao je da je prije svega homo ludens dostojan čovječanstva. Nije mislio na kladionice. Mislio je stvarno na sve ili ništa, onako, metafizički.

Šta to bješe. Bješe da je i prevodilac Kortasarovog romana o tome kako je sve igra, iako slučajnosti uopšte nema, a sa španskog, na španski preveo i tu jedinu Njegoševu lirsku pjesmu. Una noche más preciosa que un siglo. Sve su ostalo podjeljci ili kućice naših povlašćenih čitanja, naših čudesnih časaka, naših zajedničkih poduhvata ka jedinstvenim knjigama…“

– Silvia Monros-Stojaković