Savez duhova

Ova knjiga je svedočanstvo o četrdesetogodišnjem prijateljstvu dvojice ljudi, koji su se upoznali 21. decembra 1982. godine u Gradu U. U ovoj čudnoj i uznemirujućoj knjizi Kukić uglavnom piše o umjetnosti i pisanju, o stvarima duha i o duhu stvari, o zbivanjima na jednoj slici Voja Stanića, o dimu zbilje koji prodire na sliku i o naslikanom dimu koji zadimi zbilju, također piše o zastrašujuće pustom, nigdinovitom dubrovačkom Stradunu, spominjući onoga jednog slučajnog čovjeka, dok Basara, pridonoseći istom čudu i nelagodi, piše o politici, o vječnoj srpskoj i srbijanskoj tranziciji iz ničega ni u šta, o rasapu svijeta i raspadanju država, o tome kako nema velikog smisla ni potrebe da se čovjek bavi vlastitom sudbinom; čak i kada piše o Eri Milivojeviću, nazvavši ga Ničeom konceptualizma, mistikom i monahom, Basara piše o politici.