Psihologija volje

Suvremeni svijet opasno riskira misleći da ljudska bića mogu ovladati svojom konačnom sudbinom isključivo snagom volje. Iako čovjekova volja ima važnu ulogu u stvaranja boljeg svijeta, mislim da nedvojbeno preuveličavamo njezin značaj. Kao društvo, uvjereni smo da ćemo, budemo li dovoljno učili, osnaživali volju i marljivo radili, uspjeti postići osjećaj mira i ispunjenosti, za sebe i za druge. No stvarno stanje svijeta i naših osjećaja to opovrgava. Potrebno je nešto drugo: neki izvor nadahnuća, riznica snage i mudrosti izvan onih koje omogućuje naša osobna volja. Treba nam nešto što može uravnotežiti našu samovolju voljnošću, nešto što našu grubost može ublažiti ljubavlju.

Mislim da je to moguće pronaći u domeni duha. No u modernom životu duh i volju nije lako spojiti. Njihov je odnos krhak i podložan iskrivljenjima. Osnovni problem pomirenja volje i duha leži u općenitom odbijanju volje da se odrekne svojih ambicija za apsolutnom moći. Volja neprestano pokušava postići nemoguće – ovladati duhom – i tu počinje naša zbunjenost. Volja bi na neki način morala žrtvovati svoju ambiciju za vladanjem i prihvatiti mjesto koje joj pripada kao dinamičnoj manifestaciji duha, punoj ljubavi. U toj mogućnosti krije se vizija velike ljepote, vizija koju ću pokušati opisati na stranicama koje slijede.