Čitamo Početne koordinate, dakle: „pažljivo stupamo iza granice šume”, osluškujemo proročki govor zime koja se uvlači u krvotok, sedimo pred porodičnim ognjištima „gde se množe bjesovi” u seljanima „kao sezonska gripa”, osluškujemo žene koje „žvaču očenaše pletući čarape”, čekamo jutro da bismo prekopali grobove kao da je „jesensko okopavanje vrta“, da „selo ne pomisli kako smo zapustili mrtve”. Početne koordinate prve zbirke Monike Herceg možemo pronaći u surovom i primordijalnom svetu Ruduredinog romana Smrt i proleće, odakle s morbidnom vedrinom gledamo u smrt koja je sekundardna sirovina i običaj ustajalog patrijarhata, u smrt koja, kao verni pratilac svakodnevice, raste u nama od detinjstva.
– Ivan Isailović
Deca niču, voće truli, noć pada. Ili: zemlja je sve umornija, a šuma sve dublja.
Neopterećena preciznim istorijskim trenutkom, ova oblikom mišljena pesnička knjiga ipak je jasno ukorenjena u nasleđenom seoskom pejzažu. U kućnom vrtu, u radom obuzetim šakama članova porodice, u smrti sitnih savladivih životinja.
Nakon čitanja brojnih (poetskih i drugih) tekstova Monike Herceg prirodno je vratiti se ovom, prvom. Sasvim prigodno, upravo se u imenu Početne koordinate i nalazi poziv na taj pokret. Na prapočetak.
– Maša Seničić
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.