Od proleća do jeseni 1920. Kafka je poslao na stotine pisama Mileni Jesenskoj, i to je (mada njena pisma nisu sačuvana) postala možda najpoznatija ljubavna prepiska u svetskoj književnosti.
„Voleo bih da je sutra kraj sveta, onda bih mogao da sednem u prvi voz, dođem pred tvoja vrata u Beču i kažem: Pođi sa mnom, Milena. Volećemo jedno drugo otvoreno, bez straha, jer sutra je kraj sveta. . . “
„Sada volim ceo svet, a u to spada i tvoje levo rame, ne, prvo je bilo desno, i zato ga ljubim kad mi se svidi (a ti budeš tako mila i smakneš na tom mestu bluzu) u to spada i tvoje levo rame i tvoje lice nada mnom i tvoje lice poda mnom. . . “
„Ništa ne mogu da napišem, samo tumaram između redova, dodirnut svetlošću tvojih očiju, dahom tvojih usta, kao kad je lep i srećan dan koji ostaje lep i srećan čak i kad je glava tako umorna i kad me čeka dugo putovanje. . . “
„Juče sam te sanjao. Više se skoro i ne sećam šta se dešavalo u pojedinostima, samo još toliko znam da smo se neprestano preobražavali jedno u drugo, ja sam bio ti, ti si bila ja. Na kraju je tebe odnekud zahvatila vatra, setio sam se da se krpama guši plamen, dohvatio sam neki stari kaput i udarao te njime. Ali opet su počela preobražavanja, i to je išlo tako daleko da ni ti nisi više bila tu, nego sam ja bio taj koji gori i ja sam bio taj koji udara kaputom. . . “
„Pisati pisma znači ogoliti sebe pred duhovima, što oni lakomo iščekaju. Napisani poljupci ne stižu tamo kud su upućeni jer ih usput ispijaju duhovi. . . “
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.