Neznanac 2: Trg Triju pčela – Smrt u Rimu

Trg Triju pčela predstavljaju prilagodbu koktela jakih okusa na kojima je Raviola sastavljao sagu o Unknowu. S bolnom ranom u ramenu koju je zadobio u Marakešu, na kraju epizode Nekoliko sati do zore, opsjednut noćnim morama, razočaran sam u sebe, umoran od svega, Neznanac stiže u Rim, i pronalazi smještaj u jednom pansiončiću, a da ne zna kamo poći, što učiniti, kako ubiti vrijeme (prije nego što vrijeme ubije njega). Ali tada mu sudba dade da susretne Schwarza, „kolegu“ s tisuću prošlih zadataka, bivšeg legionara sa samo jednim okom, koji plaću prima od jedne neofašističke organizacije. Schwarz osjeća nježnost, gotovo privrženost za svog druga u lošoj situaciji: on je „vrlo vješt tip“, „opak i žestok tip“, „momak zlata vrijedan“, kaže o Unknowu, i pronalazi mu posao vozača jednog naprednjačkog biskupa, čiji su minute odbrojene …

Sad, kad se trudi ne upasti u nevolje (ali mu se sjećanja na prošle nevolje motaju po glavi, ne dopuštajući mu da zaspi), sad kad mu je stari prijatelj iz pustolovina pronašao (prividno) miran posao, čovjek bez imena, kojega je Magnus nazvao Neznanac (nepoznat svima, ali nažalost ne i sebi samomu), proglašava se hladnim, hini spokojnu, kontroliranu ravnodušnost. „Ja vozim auto… i dosta!“, kaže dobrome biskupu koji, naprotiv, ne namjerava pognuti glavu pred nepravdama koje trpe Proklete duše na Zemlji. Unknow blefira, jasno, zna da mu je sudbina određena: bio je svjedok previše intriga, napravio je previše sudbonosnih koraka. Tko poznaje rat, može zamijetiti njegovo prisustvo svugdje, u bilo kojem trenutku, čak i među baršunastim divanima patricijskih kuća, čak i među predivnim ruševinama Vječnoga Grada, a ne samo u Vijetnamu i Alžiru. Mirisu krvi, mirisu smrti, ne trebaju razbijene glave, otrgnuti udovi i utrobe razderane sačmom da bi ih se osjetilo.