Negro Blanco 5

U studenom 1987. zatresli su se glavni temelji argentinskog stripa. Posljednja stranica dnevnika Clarín ostala je bez Loca Cháveza i njegove djevojke Pampite: taj par — koji je bio kreacija Carlosa Trilla i Horacija Altune — emigrirao je u Španjolsku, stavivši točku na dvanaest godina povijesti. Do tada su Loco i njegova djevojka bili nezaobilazan dio argentinskog doručka kao i kava s mlijekom. Kako sad popuniti takvu prazninu? Težak zadatak za bilo koga, ali ne i za Carlosa Trilla, koji je, udruživši se ovoga puta s Ernestom Garcíjom Seijasom, izvukao novog asa iz rukava: novinara iz Buenos Airesa, pomalo nepouzdanog, ali iznad svega simpatičnog i odvažanog. Robertu Blancu — zvanom Negro — trebalo je neko vrijeme da stekne simpatije čitatelja. Usto je dolazio u kompletu s galerijom osebujnih likova među kojima su bili: njegov otac, antropolog po profesiji, uvijek okružen haremom egzotičnih ljepotica; njegov prijatelj Marcucci, koji priča samo o ženama i kojeg one smatraju neodoljivim premda nitko ne može objasniti zašto; i, najvažnije, Flopi, njegova djevojka, novinarska pripravnica potpuno opremljena da postane zvijezda, s licem i tijelom Araceli González – tadašnjeg fotomodela – koju je García Seijas uzeo kao inspiraciju (Flopi je stekla toliku popularnost da u je rujnu 1991. postala prva nacrtana žena koja se pojavila na naslovnici argentinskog Playboya). Upleten u razne romanse i pustolovine, s kosom prošaranom sjedinama zapetljanom na vjetru, Negro je bio odraz intenzivne stvarnosti promjenjivog srednjeg sloja te je uspio držati u neizvjesnosti stotine tisuća čitatelja tijekom šest godina.