Ne lažem, Tita mi

„Kako su velike oči detinjstva i kako je setno kad se zrelost pomiri sa zabludama odrastanja.“
– Enes Halilović

„Prvi prozni rukopis Feride Duraković, prvenstveno poznate kao pjesnikinje za odrasle i djecu, donosi lepezu tekstova koji su povezani jasnim vezama, pa tako ova knjiga može biti i zbirka priča i roman. Knjiga je to o svemu, ali najviše o smrti, o osjećaju smrtnosti, o odrastanju u doba grubog socijalizma, skoro na margini društva, o patrijarhatu u Bosni i Jugoslaviji, o majkama koje žensku djecu zovu sinovima ili magaradima, o očevima koji pijani pričaju ’dosadne’ priče o ustašama, četnicima i partizanima, o crvenoj buržoaziji, o prijateljici pjesnikinji koja se bori protiv tumora na mozgu i mejlovima se javlja s drugog kraja planete (kao da je već u geografskom podzemnom svijetu), a prije svega i poslije svega ovo je knjiga o jednoj djevojčici koja nikad neće ostariti, bez obzira na to koliko je život gazio i pokušavao od nje načiniti smrknutu, odraslu osobu.“
– Faruk Šehić

„U Feridinoj prozi ne možemo naći tragove lepila zvanog nostalgija, ništa iz prošlosti ne dobija metaforsku pozlatu, oreol ’otkrića’ ili vezeni ogrtač asocijacija; naprotiv, ništa ritualno se ne prenosi iz prošlosti, nikakvo samopodrazumevano poštovanje, nikakav žal – jer nema za čim… Jedan je razlog za žalost, i to je smrt, i jedan za radost, i to je život: sve ostalo podvrgnuto je kritici, pogledu iskosa, sumnji, podsmehu, ironiji, jer ne zaslužuje ni više ni bolje.“
– Svetlana Slapšak