„Dugogodišnje, praktično celoživotno pesničko sazrevanje prostrlo je pred nas sag stihova pesnički razuđene poezije Vladana Jakovljevića, filigranski istančane stvaralačke duše uvek jasnih motiva i razvejane pesničke amplitude. Emotivni hod kreće se u okviru uglavnom pesimističkih tužbalica, kroz gotovo biblijsku oporost, jednom rečju, paćeništvo. Svoju poeziju pesnik svesno vodi kroz to sivilo, spreman da prihvati ljudsko uzdizanje samo kroz ovozemaljsku muku i iskušenje, ali i dalje pun vere u tu poeziju, identifikujući je sa muzikom koju izdiže na pijedestal i gotovo božanski nivo.
Poetski jezik Vladana Jakovljevića je svojevrsno jezičko poigravanje, gotovo nestašluk reči, uvek dobro odabranih i pristojno umivenih, a slivenih u poeziji zrelosti, poeziji jecaja koja nosi opori prizvuk, pesimistički neizvestan, opipljive spremnosti da ipak hoda napred i nadalje se razvija.
(iz recenzije Mileta Tasića)“
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.