„U ovu su istoriju srpske pravoslavne crkve obuhvaćene sve oblasti u kojima Srbi nastavaju od prvijeh desetina VII vijeka do naših dana. Izlazi na svijet u sažetom opsegu po predavanjima Nj. V. kralju srpskomu Aleksandru I, i može poslužiti kao udžbenik u srpskim bogoslovijama.
Napisana je: po studijama i zapisima piščevim, spomenicima, knjigama, raspravama, monografijama i časopisima iz domaće i inostrane književnosti stare i nove od Porfirogenita do naših dana.
Vično oko i znalac posla lako će to opaziti.
Nu, koliko je jošte i sada težak posao sistematički napisati cjelokupnu istoriju Srpske pravoslavne crkve, kratku ili opširnu, najbolje znadu oni koji se tijem stručno bave; znadu: da ima proplanaka za koje se do sada nije našlo podataka. Na njima će se ustaviti svaki bolji istorik i dovijati da ih popuni i rasvijetli. I opet će ostati u njoj mnogo praznina i netačnosti.
U Bosni je i Hercegovini (Humu) istorija srpske pravoslavne crkve najzamršenija od samoga početka pa do 1557. godine. Tomu ima više uzroka: težnja tijeh oblasti za odvojenost i nezavisnost svoju; vlastoljubni postupci rimskih papa; osvajačke namjere ugarskih kraljeva i bogomilska jeres.
Lako je dakle pojmiti što ni ova istorija nije bez praznina i netačnosti pokraj najbolje piščeve volje, truda i nastajavanja da bude što potpunija i tačnija. Starao sam se da unesem u nju barem dosadašnje prečišćene rezultate kritičkih istraživanja na tome polju, prikupljajući građu za nju više od 20 godina. Ali je varvarska i divlja ruka uništila mnoge srpske kulturne i književne spomenike i podatke, te se nikad neće naći dovoljno potrebne građe za sve periode istorije srpske pravoslavne crkve. A koliko se bude s vremenom nahodilo toliko će se popunjati i ispravljati.
Kako nije do sada kritički napisana ni štampana ta istorija (koliko se, naravno, sada može napisati), lackam sebi da će se ovom popuniti dosadašnja praznina u srpskoj crkvenoj književnosti po istoričkoj struci i korisno poslužiti srpskim bogoslovijama koje u tome tavope.
Ako se njome uskoristuju i drugi čitaoci uopće, a srpski sveštenici na po se, koji ne znaju barem jedan stari klasični i jedan moderni kulturni jezik i nemaju stručne knjižnice, biće potpisanomu najmilija nagrada za uloženi trud.
U Biogradu 1894. god N. Dučić
Arhimandrit“
Recenzije
Obriši filtereJoš nema komentara.