Etide o ljubavi i smrti

U igru svijeta nikada ne stupamo ni prerano ni prekasno. Dok jesmo, dok obitavamo u svijetu, jesmo tu, u igri. U igri sa živima i u spomenu na mrtve. Dijabolički bezdan između živih i mrtvih jest bezdan unutar svijeta. No nije na površini svijeta. Na površini svijeta postoji linija, linija koja povezuje i ujedno odjeljuje, linija između zemlje i neba. S našeg gledišta, gledišta kao stajališta, ta linija je granica horizonta. Zanemarimo li zemlju, ta linija je granica našega neba. Ali to je samo statički aspekt. Bitno za tu liniju jest da je nikada ne možemo dosegnuti, da nam upravo tada kad nam se čini da smo joj se približili, ona iznenada izmiče. Tako je i s vremenom kao horizontom bivstvovanja…

Razumeti, dakle voleti, to je sve. Ne voleti sve što jeste i kako jeste, već voleti, sa radošću i ganutošću, samo „jeste“ svega što jeste. Voleti život kao dar toga „jeste“. A na njegovoj strani, strani života, nisu surovi i jaki, već upravo oni koji su nežni, oni ranjivi i slabi. Naspram surove i bezobzirne borbe za život, stoji sam život, život pun blagosti i razumevanja.