Božić, krsno ime i svadba

Kad bi smo na jednoj hrpi mogli viđeti sve do sad naštampane i u rukopisu nalazeće se knjige narodnog umotvorja i običaja, koje smo ja i pok. Vuk. S. Karadžić po različnim krajevima naroda našega sabrali, nametnula bi nam se dva pitanja: kad se i đe se ovoliko blaga sabra?

Na ovo pitanje evo odgovora: Najprije se ova plemenita misao rodila kod pok. Vuka još u njegovoj mladosti pa sve dok je umro neprekidno je radio; a ja od 1835. te započeo sam nastavljati sakupljajući po Boki Kotorskoj, Crnoj Gori, a najviše u Ercegovini đe sam u još nenačeti rasadnik prvi nabasao i punani 19 godina kao austrougarski konzul živio. Dakle tu je dosta godina, uz dobru volju, proteklo; a kad čovek sa srcem pregne i oće da nešto uradi Bog mu dava zgodne mahove.

Neka niko ne misli da je sve ono što u narodu živi pokupljeno i da se do paljetkovanja došlo, nego još ima svakojakog blaga do koga ni ja ni pok. Vuk nijesmo mogli doprijeti, o čemu bi se uvjerio oni pregaoc sličan meni i Vuku; a bogme bez jaka udarca na uvijek iskra u kremenu a zlato u zemlji zaostaje.

Različnog narodnog umotvorja do sad skupljenog imamo već na pretek kao npr. pjesana, pripovijedaka, poslovica, zagonetaka, pitalica itd. ali nemamo tri najglavnije svečanosti: Božić, krsno ime i svadbu.

Od davnog se vremena kanim, da ova tri najveća narodna veselja opišem, ali mi to teški zvanični i domaći poslovi ne dopuštiše; a uz ovo i nada me laskala da se koji drugi od mene mlađi i bolji rodoljub nađe da se ove radnje lati. Pošto me ova nada iznevjeri kad navrših 71. godinu starosti, i priznajući da mi umne sile sljeduju fizične snage, pregnuh te započeh i svrših.

Radujem se što ovu želju ne ponesoh u grob, no ovu radnju viđoh prije moje smrti naštampanu, i zato imam zafaliti mnogo zaslužnoj braći Jovanovićima koji me ponudiše te im i ovu radnju ustupih da o svom trošku u njihovoj oglašenoj tipografiji pečataju.

Neka gospoda čitaoci ni iz ove knjige od mene ne očekuju ništa naučnoga, jer sam se ja vazda držao kao narodni slikar ovamošnjeg narječija, čim sam htio iznijeti ono što je vrijedno i zanimljivo, a da považem inostrancima koliko dragocjenosti u našem prostom, siromašnom i zlopatnom narodu — ne u biblioteci no u glavi spava; a pri svemu ovom za ničim tuđim ne čezne, no držeći se svog originaliteta svojega se drži i sebe za najzadovoljnijeg smatra.

Naći će se, naravno, i u ovoj knjizi gramatični pogrešaka, ali ih ja rado s narodom dijelim; doći će kadtad vrijeme da će naši naučenjaci usporediti današnju gramatiku i narodni jezik, i kad oboje kroz kritično rešeto prosiju, svoju presudu izreći. Međutim, na čast svakome svoje a meni nek je moje.
Druga knjiga „pomanje svečanosti” odma će se iza ove štampati.

Dubrovnik, o Blagovijesti 1882.
V. V.