Alpaka među lamama

Poezija iz zbirke Alpaka među lamama je najsnažnija tamo gdje najmanje liči na poeziju, gdje se nižu asocijativne nepovezanosti koje će kao rezultat u svojoj fabularnosti imati već poznatu sjenku nekadašnje ljubavi. Nekadašnja ljubav, bila to jedna ili više njih oličenih u istom osjećaju izgubljenosti koja izjeda, lajtmotivski je element ove zbirke. I taj ispovjedni ton, preskakanje vremenskih zona koje preuzima oblik hronične nesanice, ta čemerna zavjesa koja pada svaki put kad pred pozornicom neko progovori poznatim glasom samoće, sve nam to ne dozvoljava da autora i poetskog otuđenika o kom piše posmatramo odvojeno. A i ne moramo, jer poezija može, ali ne bi trebalo da nas odvlači nigdje dalje od krvotoka pjesnika.

Neujednačeni stihovi pjesnika Gorana Grubišića svoj ritam imaju u ponavljanjima, naglim skraćivanjima i nerijetko slivajućom formom, poput grafičkih prikaza vodopada. Na gornjoj granici senzitivnosti je prirodna mekoća njegovog jezika koji nije težio otuđivanju, a na donjoj mora biti naša svijest o muzičaru koji se upustio u pisanje uvodeći svoju gitaru u minus postupak. Njegovi su zaključci, koji ne stoje nužno na epiloškim granicama, već se ponekad prošepure i u naslovima, ponekad toliko samostalni, kao pjesma unutar pjesme, pjesme nad pjesmama, ako mi neko ne bi zamjerio. Zato je ova poezija i duh jedne vremenske opštosti, slikovit prikaz gradova koji poprimaju elemente ljudske hladnoće i potrebe za distancom, i skica za sve tuge neke zrelosti koja nikad nije raspakovana do kraja. I šteta bi je bilo zaobići ove stihove i ostaviti ih da skupljaju zvjezdanu prašinu, dok sami sebe u pepeo (pepela) ne pretvore. 
– Dragana Erjavšek