Godina bez proljeća

„U svijetu koji se raspada, gdje je ljudski život poput bačenog novčića koji može da padne na bilo koju stranu, stvarnost postoji, prije svega, u svojoj nemogućnosti da bude shvaćena. Ljudskom umu u takvim okolnostim jedino preostaje da zabilježi subjektivni doživljaj tog užasnog preobražaja, da ispriča svoju priču. I to upravo Repeša radi vraćajući se u dvije ratne godine (1992. i 1993), u dva zavičaja (Ljubuški i Blagaj) i ’dva rata’: on opisuje svijet u kojemu je nenormalno postalo normalno i u kojemu je svaka vrijednost promijenila svoje značenje i svoj raniji smisao. Roman Godina bez proljeća, koji se otvara pismom tragično nastradaloj prijateljici Nermini i kroz koji se smrt provlači kao jedan od osnovnih lajtmotiva, zapravo je veličanstvena posveta životu i odrastanju, ispisana jezikom pravog majstora književnosti.“
– Elvedin Nezirović

„Dok u pozadini reži rat, momak koji još nije stasao za vojsku, ali je dovoljno velik da sve razume i da mu ništa ne promiče, živi u varljivom mehuru spokoja, prati nemire koje u njemu bude devojke, uči kako se, u vrevi života, nosi samoća, nastoji da na osnovu znakova pronikne u svetove koji žele da ostanu skriveni, susreće se s beznađem, ludilom i smrću i – piše. Godina bez proljeća roman je u fragmentima koji u sebi sadrže još manje fragmente – priče u pričama kao kutije koje u sebi kriju manje kutije – do kojih je potrebno doći kako bismo ih raspakovali (možda i dešifrovali) i u njima pronašli ključeve za stvarnost. Adnan Repeša je čudesan pisac koji se iz romana u roman, iz rečenice u rečenicu, približava onom najboljem što se može pročitati na ovom jeziku.“
– Ivan Milenković