Zašto sam bio i ostao Jugosloven

Vreme radosti, vreme preispitivanja, vreme sećanja

Rukopis koji je pred Tobom, dragi čitaoče, sazdan je od one, gotovo zaboravljene odgovornosti spram Drugih, spram sebe, spram istine. Kazati istinu koju prati „sjaj njezine vlastite jasnoće” a pri tome ne povrijediti nikoga, paziti da se i prema onima koji su izdali principe ljudskosti ali i samog autora ovog beskompromisnog rukopisa, ostane u granicama korektnosti, barem kao,,mogućnost nade” da sve nije izgubljeno, to je onaj nesaopćeni prosede ove nadahnjujuće hronike najavljenog izbjeglištva, ispisane autoritetom jednog delikatnog čovjeka uspravnog hoda.
(…)
Makroplan ovog multižanrovskog rukopisa je bivša zajednička država, socijalistička Jugoslavija, za koju autor rukopisa, baš kao i pisac ove recenzije, smatraju da je bila historijski maksimum naših naroda, jer sve što je nastalo poslije, po većini pokazatelja društvene zbilje, je golemi povijesni regres, potonuće u mrak, onaj mrak koji će Miodrag Ivanović svojim znanjem, naučnom imaginacijom i ljudskom dobrotom vidjeti u nadolazećim nacionalizmima, prije svega srpskom (jer veličina čovjeka vidi se prvo u prepoznavanju balvana zla u oku svoje nacije), ne svodeći ga na trn, ne tražeći opravdanje za nagoviještene operacije smaknuća Jugoslavije u režiji Slobodana Miloševića i onih koji su ga popeli na srpski tron. Sjećam se jednog razgovora sa profesorom Ivanovićem, tik nakon što je Milošević preuzeo vlast u Srbiji, kada mi je ljut i razočaran, dok je većina srpskih intelektualaca klicala novom vođi, tiho kazao – Ova budala će napraviti more krvi u našoj zemlji. Bila je to imaginacija slična onoj koju će, nakon pravne dozvole formiranja jednonacionalnih stranaka u Bosni i Hercegovini, Nijaz Duraković “vidjeti” kao ispunjenje uvjeta da se Bosna kupa u krvi. Nisu omanuli ni jedan ni drugi.

N. Ćurak (iz recenzije)