Gradić gdje je vrijeme stalo

Gradić gdje je vrijeme stalo nostalgična je pripovijest s autobiografskim elementima u kojoj se pripovjedač prisjeća svog djetinjstva u razdoblju prije Drugog svjetskog rata, a temelji se na Hrabalovim doživljajima iz vremena kad je njegov otac bio upravitelj pivovare u Nymburku. Pripovjedač, dječak, središnji je lik u prvom dijelu, a poslije, u tekstu u kojem se lirsko izmjenjuje s grotesknim, u prvi plan dolaze članovi njegove obitelji i njihovi međusobni odnosi, uvijek na granici između ljubavi i netrpeljivosti. Tu je majka koja, poput djevojke, misli samo na kazalište i zabavu, otac koji slobodne dane i noći provodi u rastavljanju motocikla i automobila, djed koji u napadima bijesa sjekirom razbija stare ormare i bučni stric Pepin, običan radnik koji u pivovari obavlja najteže poslove, a zaradu troši u barovima s lijepim damama. Hrabal je svoj „rekvijem za izgubljena vremena“ – kako je Gradić nazvao Skvorecky – napisao početkom sedamdesetih, u razdoblju koje predstavlja vrhunac njegova stvaralaštva. No, zbog načina na koji je prikazan dolazak komunista na vlast, tekst nije mogao biti objavljen u tadašnjoj Čehoslovačkoj, te je 1974. objavljen u Innsbrucku, a tek 1991. u Pragu.