Putopisi slijepog putnika

U nekim drugim vremenima Dino Burdžović svakako bi se izložio opasnosti da bude optužen za „stvarnosnu prozu“ jer, za razliku od mnogih svojih literarnih vršnjaka sa prostora bivše Jugoslavije, brižljivo beleži stvarnost devedesetih godina, kraja starog i početka novog veka i stvarnost emigracije, a obe su toliko ružne i nepodnošljive, i samim tim neobjašnjive, da se mogu prevladati jedino pisanjem, govorom, jezikom.

Oni koji su proživeli teška iskustva tih stvarnosti i oni koji ih još proživljavaju – a države nastale na ruševinama bivše Jugoslavije izabrale su najgori izlaz i najteži put prema liberalnoj Evropi i neprestano je snadbevaju novim talasima emigranata i novim beznadnim, zatvorenim, žrtvovanim sudbinama – razumeće o čemu govorim.

Proza Dina Burdžovića je nastala iz tog iskustva i, opterećena njime, tvrda je i bez nade, sastavljena od odlomaka gorkih doživljaja kojih se sam pripovedač može osloboditi samo na jedan način, zapisujući ih i namenjujući ih drugima, onima koji će se sutra pridružiti ovim balkanskim izgubljenim generacijama.

Jer, njihove su se zemlje osiromašile, okrenule leđa svetu, postale autistične i sebi dovoljne, ali se i Evropa u međuvremenu promenila na gore, postala je paranoična, ksenofobična, zatvorena i ograđena viznim zidom koji uspešno zamenjuje nekadašnju gvozdenu zavesu koja je delila komunistički Istok i kapitalistički Zapad: teže se stiže i sa više napora se ostaje na kontinentu koji se smatra tvorcem slobode, i njenim izvoznikom, nego na druge u kojima taj pojam jedva da i postoji.

Za one koji imaju volje da se suoče sa tom stvarnošću proza Dina Burdžovića je dobar putopis i pouzdan vodič. Vidosav Stevanović

«Putopisi slijepog putnika» samim naslovom konfuznost i protivrječnost nameću s čijim razriješenjem ni na kraju djela nijesmo načisto. Jedan odgovor nemamo niti ga možemo dati, kao ni sam autor. Obično pod putopisima očekujemo da je neko nekuda hodio, nešto vidio i to nam prenio. Ali šta je slijepi putnik mogao vidjeti!? Šta to on bilježi sa svojih putovanja? Ko je uopšte taj slijepi putnik!? Iako, očekivanog slijepog putnika ne nailazimo u tom bukvalnom smislu, što je i očekivano za neočekivanosti kojima nas Burdžović godinama pridobija, djelo je ispisano od strane njegove ruke. Ali on je i onaj koji djelo čita, tj. i ja, i ti, i svi mi.

Bliskost putovanja i slijepila, njihova neodvojivost prati svaki ljudski korak i najmanji pokret, i mi nijesmo u prilici čitajući «Putopise slijepog putnika» osloboditi se činjenice da autor tek formalno je «on» i da nužno to prestaje biti, jer jeste «ja» u svojoj svakodnevnici. «Ja» koje je svako od nas na svoj način u svom i svima nama zajedničkom svijetu.

Zbog toga čitaoci i autor obitavaju simbiotički od početka do kraja djela i grade djelo gradeći jedno drugo uzajamno. Odlaskom jednog nestaju oboje. Saučesništvo čitanja i pisanja združeni su poput putovanja i sljepoće i svako odvajanje tek prihvatanje je iluzije da stvarnost nam se nudi u potpunosti i da je mi uvjek cjelovitu zahvatamo.

Pojam fragmentarnosti najtačnije oslikava naše viđenje i tok putovanja koje je sam život. Sama potreba da se ne traže zaobilazni putevi, ne bira ignorantski stav spram izvorišta priče koje peče i ujeda, ispituje izdržljivost svih mostova uz potencijalni gubitak istih, da se ide dalje i kada koraci postaju sve mučniji i da se u svemu tome pronalazi uprkos tegobnosti kao jedinoj konstanti ona i najmanja skrivena iskra ljepote koje mora biti, sve i da je sami jedino unosimo, a koja će stvarnosti povratiti primamljivost i prijeko potrebnu udobnost, govori ponajviše o Burdžovićevoj ličnoj hrabrosti da traga dok god je samo traganje izvodljivo, jer ono uvijek nešto novo nam otkriva.

Stvari nijesu znane same po sebi niti se kao takve smiju prihvatati. Otvorena, često u okruženju i dragim ljudima prisutna, opasnost od samopodrazumijevajućeg, bezupitnog, uobičajenog na jednoj strani glavna je meta Burdžovićevog «per(oreza)a», dok, na drugoj, sileći na poniranje iza svega pojavnog ona je budilnik nespokojstva, strijepnje i potrebe za izbavljenjem, potrebe za porađanjem teksta i prepoznavanja, koliko i davanja, sebe u njemu. Iz tog razloga odvajati autora «Putopisa slijepog putnika» i stvarnu osobu koja je napisala ovo djelo skrivena od našeg pogleda i daleka nam fizički gotovo je nemoguće. (A uostalom i zašto bi to radili?) «Putopise slijepog putnika» na više načina je moguće čitati i na više načina razumijevati, od kojih je zasigurno svaki tačan.

Sloboda koja je ostavljena čitaocu jednaka je onoj koju imamo u tumačenju vlastitih iskustava za koja znamo uvijek da ne znače samo jedno, već da i najmanja promjena ugla posmatranja od strane posmatrača unosi dodatna značenja i da podtekst koliko god poznat bio neiscpnost ima kao svoju primarnu odliku. Neuhvatljivost sopstvene predrasudnosti nagoni uvijek na nova istraživanja ne dopuštajući da pitanja izgube status pitanja. Čin odazivanja je čin elementarne odgovornosti prema sopstvenom biću – higijena srca i razuma.

Znajući kolika je vrijednost toga, Saladin Burdžović putuje svojim srcem i razumom širom otvorenih očiju, bez stajanja, bez odmora, bez kolebanja, spreman na sve što može vidjeti a što se ne može ni zamisliti. Jer drugačije se može sigurno preživljavati, ali ne i živjeti. Jovanka Uljarević