Leksikon YU mitologije

1989. godine Dubravka Ugrešić i urednici u tadašnjem „STARTU“, Dejan Kršić i Ivan Molek, uputili su poziv za suradnju na projektu „Leksikona YU mitologije“. Krenulo se od premise da ne postoje artikulirani pojmovi jugoslavenske popularne kulture koji bi pripomogli definiranju naših identiteta. Problem je, pisali su pokretači, bio „širi od puke manjkavosti domaće popularne kulture“, i tvrdili da bi pitanje jugoslavenskih identiteta trebali istražiti „ne samo zbog svijeta već prvenstveno zbog nas samih“, dodajući da „današnja politička situacija to jasno pokazuje“. Zadnja rečenica danas zvuči ironično. Od pitanja „Što smo?“, došlo se do „Što smo bili?“, a mnogima je i to pitanje postalo „suvišno“, jer im je odgovor unaprijed bio „poznat“. Nove su se države različito odredile prema prošlosti i sjećanju – od konfiskacije pamćenja i reinterpretacije prošlosti do apsolutnog negiranja i novog brojanja vremena, neke vrste „godine nulte“. Činilo se da je raspadom SFRJ nestala i potreba za sastavljanjem leksikona. Projekt je, nakon kolektivnog udesa, ipak ponovno zaživio u drugoj polovici devedesetih, kada su na jednom sastanku u egzilu Dubravka Ugrešić i potpisnici ovog predgovora odlučili obnoviti cijelu stvar. Vodio nas je, ako i neizrečen, osjećaj što ga je u „Leksikon YU mitologije“ kasnije upisao Boris Buden „sve što dolazi poslije nije samo zbog toga ujedno i bolje“. U suradnji sa zagrebačkim „Arkzinom“ ponovno je oformljena redakcija i postavljena jednostavna internetska stranica. Učinili smo to najprije zbog sebe, ne očekujući previše. A onda se dogodila čudna stvar. Poput brodolomaca su se, s „porukama u boci“ počeli javljati naši bivši sugrađani, doslovno sa svih strana svijeta. Ovo nije tek otrcana fraza: novosadski muzikolog u Jeruzalemu, službenica u jednoj londonskoj kancelariji, čuveni crnovalni režiser iz Pariza, iz New Yorka dvije bivše zagrebačke tinejdžerice, naš pisac iz Irske i mlada zagrebačka tv-voditeljica bili su među prvima koji su poslali priloge. Ubrzo su krenuli i ostali: profesionalci u stvarima pisanja, ali i mnogo više onih koji nisu nikada objavili ni retka. Na naš su se zov, u desecima, a onda u stotinama odazvali autori najrazličitijih demografija. Mnogi daleko od kuće, grijani nostalgijom i ne samo traumatizirani nedavnim stvarnim događajima nego i ušutkani onim što Dubravka Ugrešić zove represijom „ponižavajućih fusnota“, na našoj su stranici pronašli neku vrstu utočišta, luku u kojoj su se, ako ništa, mogli koristiti ideološkim smicalicama otuđeno im pravo na sjećanje. Pljuštale su uspomene, osobne i kolektivne, zaboravljena imena domaće popularne kulture – ponekad kao natuknice, ponekad kao esejistički, literarni tekstovi, često kao mješavine stilova i žanrova, i jezici su bili različiti. Neki su sačuvali stil neopterećen recentnim lingvističkim promjenama, drugi su miješali registre, nesvjesno upotrebljavajući novogovore. I jedni i drugi su se ponekad mučili opisati fenomene zajedničkog doba. Pokušavali su što bolje, preciznije pisati i prenijeti svoje misli i sjećanja, pokazujući time da se radi o njima važnoj stvari. Čak i da je leksikon ostao na tom stadiju i u toj formi, već bi tako opsežan i kreativan odgovor bio uspjeh naše namjere. Srećom nije. U međuvremenu je internetska stranica prerasla u veću i atraktivniju. S prilozima se javljalo sve više suradnika, a naš tim je upotpunjen suradnicima iz beogradske izdavačke kuće „Rende“ i zagrebačkog „Postscriptuma“. Počeo se oblikovati materijal za knjigu koju, nakon nekoliko godina suradnje niza autora, imate pred sobom. Osim autora jedinica, i drugi su na različite načine pridonijeli stvaranju leksikona: redakcijski i vanjski suradnici, prijatelji i kolege koji su pomogli neprocjenjivim savjetima. Sve ga to čini uistinu kolektivnim djelom. Poštivajući autorstvo tekstova, priloge smo ostavili u izvornim jezicima. Jedinice smo, umjesto da ih grupiramo tematski, jednostavno abecedno poredali. Nemoguće je bilo pokriti sve – riječ je o 50 godina kulturne povijesti! A i {O}sjećanja su subjektivna, uvijek će se nekome činiti da nešto nedostaje. Odlučili smo, stoga, objaviti „Leksikon YU mitologije“ kad smo došli do dovoljno uzbudljivoga korpusa. Razni nam faktori, promjene, kulturne i društvene silnice, pokazuju daje za to došao i trenutak. Da bi postala pamćenjem, prošlost mora biti artikulirana. Ovom knjigom pokušali smo istražiti topografiju kulturnog i životnog postora koji smo pedeset godina gradili i dijelili. Ne zbog prošlosti, već u uvjerenju da će i u postmodernom vremenu brzog zaborava biti korisno znati što je značio AFŽ a što ŽTP, što Slet a što mimohod. Đorđe Matić i Iris Adrić, 2004.