Ono o čemu se ne može govoriti

“Nezirovićev roman podsjetio me na grčku tragediju, samo što se događa u Mostaru. Postoje u njemu i tragični junaci i tragična krivnja, ali, za razliku od grčkih tagedija, u ovom romanu nema katarze. Jedino iskupljenje pripovjedač i glavni lik pronalazi u pisanju. Ali kako opisati spoznaju da je očuh kojeg ne voliš, i za kojeg misliš da te ne voli, žrtvovao svoj život da te spasi iz logora, spoznaju oko koje se formirao tvoj identitet? Kako opisati krivnju  koja  te muči  cijeli  život?

Nezirović se u ovoj potresnoj, introspektivnoj prozi razotkriva do kraja i hvata taj formativni osjećaj sa svih strana, i metafizičke i emotivne i etičke… A za to je potrebna iznimna spisateljska vještina.“

Drago Glamuzina

“Ako mu neko familju pobije sam je kriv. Komenatar je “kao oštrica noža”  koji autor zatiče na Facebooku nakon objavljenog autorskog teksta, gdje govori o ratnim zločinima koje su počinili “nominalno njegovi”. On kreće gradom prema policijskoj stanici da prijavi prijetnju smrću I svaki je čošak, trotoar, svaki park podijeljenog grada minsko polje ubitačnih sjećanja; to je “staza moga nikada okončanog izbjeglištva”.

Jedanput kad si na taj način izmješten, iz sebe, iz svojih sjećanja iz svojih života, izmješten si za stalno i smisao tražiš u neprestanom kretanju. Ovo je roman čiji autor nije imao svoga prethodnika ni uzora, po tome je strašniji, pohranjen je u jednu kulturu u jedan jezik, kao nešto što već postaje njeno trajno pamćenje. Nakon čitanja ovog romana, kada na putu za Stolac prolazite kroz Crniće, morate biti duboko svjesni činjenice da svaki čovjek u polju možda jeste bivši logoraš, i da nema ničega drugog osim te njegove samoće i nagetosti prema zemlji, u stvari ne prema zemlji već prema “boji zemlje” Elvedina Nezirovića.“

Damir Uzunović