Noćni čuvar pasa

“Dok se Pašuka rađao, baš tog dana, njegov je otac u jamu u koju se baca štenad bacio vreću punu nakota kućne kuje Lijepe. I kako to biva u narodnim legendama i porodičnim pričama, kako to, možda, biva i u životu, vremenskim poklapanjem dva događaja izmiješale su se duše i sudbine. U čovjeka prešla je duša psa. Faiz to tako ne kaže. Možda u imaginariju njegova svijeta pas niti nema dušu. A možda stvari i ne treba dalje objašnjavati, tek Pašuka zvani Pašče prolajao je kao pas, i poživio je životom koji jest ljudski, ali jest bogme i pasji.

(...) Svašta se tu dogodi, izreda se brojgelovska i bošovska galerija najneobičnijih zavičajnih likova, pet puta se preokrene svijet, dramaturški se priča pet puta rastavlja i očas nanovo sastavlja, pisac se usporedo bavi čovjekovom i pasjom psihologijom, pripovijeda i pripovijedajući ispisuje savršene lirske i pjesničke formulacije… (...) Ovo je pravi Faiz Softić.

I za kraj nešto vrlo jednostavno: ‘čovjek pod brkovima plače ko maksum’. Sitna je razlika, jedva da i postoji, između uobičajene fraze ‘čovjek s brkovima’ i Faizove ‘čovjek pod brkovima’, ali upravo u toj razlici ono je važno u književnosti, ono što je bit jezičnog, pjesničkog i pripovjedačkog talenta, i što stvara čudo u priči. A čudo se sastoji u tome što čitatelj najednom shvati da ne plače čovjek s brkovima, nego plače čovjek pod brkovima. Kad bi plakao s brkovima, značilo bi da su brkovi uzrok plaču, a da je čovjek mimo sebe i svojih brkova. Pošto plače pod brkovima, on iz sebe plače, iz usta, glave, bića… ”

Iz pogovora Miljenka Jergovića

“Neko je Faiza otkrio davno, neko ovih dana, a neko će ga tek otkriti. Faiz je ko neki naši domaći opijati: što stariji tim bolji. Ne gubi volju ni tempo ni entuzijazam. U njemu je uvijek budan onaj davni, prvi Faiz koji se klanja književnosti. Neću izreći eureku ako vam otkrijem da je Faiz odavno dobar pisac. Divno da ga neko toliko drugačijeg senzibiliteta kao što je Jergović nesebično veliča. Nekad glas jednog čovjeka vrijedi kao hor. Faiz nije ni ruralni ni zavičajni pisac. On je prosto pisac. A pisac pisca nanjuši.“

Goran Samardžić