Iza šutnje su planine

Na tragu naše najbolje književne tradicije, a prije svega hercegovačke, pisac Adnan Repeša se jednako vješto koristi Kovačevim samoosviještenim pripovjedačem - onim koji memoarski sabire i rekonstruira jedan prohujali svijet – i moćnim, lirskim naratorom Hamze Hume – koji svijet pobuđuje plastičnim i sočnim jezikom vraćajući ga u primordijalno stanje obitelji, ognjišta i male društvene zajednice. Ali, iako se sve dešava unutar ili u odnosu na zajednicu, roman Iza šutnje su planine je nostalgični mozaik o samoći. Uprkos tome što nam prelijepi hercegovački jezik zna odvući pažnju svojim bojama, bogatim zvucima i rasutim slikama kojima se opisuje ili priziva jedno prošlo vrijeme, ne možemo ne vidjeti i dvije duboke, suštinske drame što stoje iza svega – jednu o trajnom nespokoju što stoji iza ili ispred svake ljudske akcije i onu drugu, dramu o ljudskoj samoći. Na kraju krajeva, dramu o samoći pisca.

Nedžad Ibrahimović

Jezik kojim piše Adnan Repeša još se ne govori. Riječi otežale od mirisa i zreline.

Kad god se tišina u sjećanju želi pomjeriti u događaj, ovakav rječnik joj treba raskrojene letve, raščivijane tanušne daščice –  jer “ulazi u ovu teku” vode u svijet gdje vječno je stanje – „ovdje se nikada nije oslobodilo“.

Molitva na Repešinu jeziku, kao magla zorom na mezarju, jučerašnje trošne sjenke dariva grobovima.

Vilson Doko je dobio cvijet na humak, kao bez kolebanja navučena zavjesa.

Roman Adnana Repeše je divno čudo!

Darko Cvijetić