Hronika Sumnje

Hronika sumnje vedra je i mračna priča nastala iz vjere da se sva naša književnost i poezija zateknu u dokumentu, u nizu faktografskih činjenica o jednome odživljenom porodičnom životu, a onda i o životu jedne iščezle zemlje. Vladislav Bajac pripovijeda priču o odrastanju, sazrijevanju i dekadenciji, o propadanju jednoga svijeta i o njegovim svijetlim vrhuncima, o tonovima i ritmovima jedne epohe, o veličanstvenim i metastazirajućim zabludama očeva i o dubokom nerazumijevanju sinova – onih po čijim će se glavama i dušama stropoštati očinski svijet. Hronika sumnje Bajčev je „Jučerašnji svijet“, samo što Bajac, ipak, nije Stefan Zweig. A ni Jugoslavija, bit će, ipak nije Austrougarska. Za razliku od Zweigovih, naše su iluzije, ipak, lokalne. Ali nipošto nisu manje literarne, a ni manje tragične. Iza njih, tih iluzija, ovako kako ih pripovijeda Bajac, kao da se u odjeku čuje stih ubogog pjesnika: „Najlepše pevaju zablude.“ To je nevidljiv moto Hronika sumnje.

Ali da se razumijemo: ovo nije još jedan porodični leksikon jugonostalgije. Sve suprotno od toga. Pisac se silno trudi da depatetizira svoju priču, da pobjegne od sentimenta, da tako spasi sebe spašavajući svoj tekst. Tako bježi u neobične konstrukcije, o Ja govori u trećem licu, ograđuje se svim ogradama što mu ih srpska gramatika pruža, što Hronici sumnje daje na začudnosti. A onda i na žalovanju. I na veselju.