Čije Su Svetinje U Crnoj Gori? : Mitropolija Crnogorska Nikada Nije Bila Autokefalna

Ova studija objavljena je prvi put 1991. godine, pod naslovom Mitropolija crnogorska nikada nije bila autokefalna. Knjiga Čije su svetinje u Crnoj Gori predstavlja uspešnu sintezu važnih istraživanja o kanonskom statusu Mitropolije. Takođe, autor je uključio i sve ranije ozbiljne radove napisa­ne na pomenutu temu. Podrobno je obradio nekoliko važnih momenata, od nekanonskog ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine, do ujedinjenja srpskih mitropolija 1919.
Ljubomir Durković Jakšić ubedljivo pokazuje da je Mitropolija crnogorska bila zapravo jedini nosilac kontinuiteta ugašene Patrijaršije. Kako pokazuje

nekoliko puta, svi značajniji mitropoliti, pogotovo iz kuće Petrovića, isticali su da su čuvari upražnjenog patrijaršijskog trona. Ova informacija, nastavlja autor, višestruko je proveriva – npr. na grobu mitropolita Vasilija Petrovića.
U tom kontekstu, autor pokazuje na molbe crnogorskih mitropolita Ruskoj imperiji da vaspostavi Pećku patrijaršiju. Takođe, sa iste episkopske adrese potekli su i prvi značajni planovi o oslobođenju i ujedinjenju Srpstva.
Konačno, najosetljiviji deo istorije Mitropolije crnogorsko-primorske Durković-Jakšić je posebno obradio. On je silom neoborivih argumenata pokazao da samodržačko proglašenje (u Ustavu) autokefalnosti crkve u Crnoj Gori kralj Nikola nije sproveo po kanonskim propisima. Tu autokefalnost Mitropoliji nije dala nijedna postojeća Patrijaršija, a posebno ne njen osnivač, Pećka patrijaršija.
Zbog svega toga je važno, a to autor i naglašava, da 1919. godine nije došlo do ukidanja autokefalne „Crnogorske crkve“ već do ponovnog uspostavljanja kanonskog stanja. A ključnu ulogu u tom procesu imao je upravo mitropolit crnogorsko-primorski, Mitrofan Ban. Današnji pozivi na tobožnju istorijsku autokefalnost mitropolije samo su deo političko-ideološkog mešetarenja, o čemu je pisao i Aleksandar Raković u Crnogorskom separatizmu.